Dr. Josip Kovačić rođen je 9. srpnja 1935. godine u Čakovcu od oca, također Josipa Kovačića rođenog u Prelog i majke Matilde Ščavničar iz Štrigove. Srednju školu (gimnaziju) završio u Varaždinu, a Filozofski fakultet (francuski, hrvatski ) upisao 1954. u Zagrebu. Diplomirao je 1959. godine. Zapošljava se kao profesor hrvatskog jezika na učiteljskoj školi u Čakovcu. Magistrirao je 1973. godine napisavši rad "Usmena narodna balada na mađarskom i hrvatskom ili srpskom jezičnom području ", a doktorirao 1980. godine s temom "Poetika balade i romance na osnovu hrvatsko-srpske i mađarske građe."

Profesor je na IV gimnaziji u Zagrebu do 1980. godine, kada odlazi u mirovinu. Iza ove šture biografije krije se osoba mnogih talenata i umijeća. Samo je rijetkim poznato da je Josip Kovačić završio srednju muzičku školu, klavir, i srednju baletnu školu. Pisao je poeziju u duhu parnasovaca, plesao folklor i kao gimnazijski profesor uvježbavao recitatorske grupe i režirao teatarske predstave.Vrsni je poznavala grčke mitologije i svjetske literature kao i klasične glazbe. Sklonost svim umjetničkim granama i duboka ljubav prema umjetničkom usporedna je i sa znanstveno istraživačkim nervom, kojim je Kovačić pristupio samom procesu skupljanja kao i konzekventnom tematskom određenju predmeta kolekcioniranja. Sve te osobine s pravom su mu nadjenule epitet "hrvatski Goethe"i izdvojile njegovu osobnost kao izuzetnu ličnost među hrvatskim kolekcionarima.

Njegov kolekcionarski interes su u najširem smislu predmeti koje treba spasiti od nemara, zaborava, nehaja. U njima se kriju "iskrice ljudske kreativnosti" i ljepota sama po sebi, što je dovoljan razlog da ih se izdvoji i sačuva. Zbirke tih predmeta postaju poticaj za daljnja istraživanja; istražuju se okolnosti nastanka, biografije autora, podrijetlo umjetnine, povijest vlasništva. Znanstveni nerv iskazuje dr. Kovačić i stalnim skupljanjem i istraživanjem svih dostupnih podataka o ličnostima, društvenom miljeu i djelima umjetnika: nikada jedan opus nije proučen do kraja. Dr. Kovačić godinama istražuje u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU, Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, arhivima i biblioteka naših muzeja: za njega je važan i dio informacija koje prikuplja brojnim razgovorima s ljudima koji su ikada ili na bilo koji način bili u vezi s osobom ili djelom koje njega interesira. Sve podatke zapisuje čudesnom akribijom, a precizni zapisi iz kojih se pletu nevjerojatne priče o ljudima i mjestima i njihovim sudbinama mogu se razumjeti i kao važna "nematerijalna " baština. U tom odnosu i svojoj dugogodišnjoj praksi Kovačić anticipira mnogo otvoreniji pristup samom pojmu baštine, kao što uočava važnost muzejske dokumentacije kao neizostavnoga korporativnog dijela muzejskog predmeta.

Široj profesionalnoj javnosti poznat kao jedini skupljač likovnih radova hrvatskih umjetnica, Kovačić je prvenstveno kolekcionar iskonski posvećen spašavanju kulturnih dobara od nemara, zaborava i neznanja. Taj nagon za spašavanjem Kovačić tumači traumom iz djetinjstva kada su 1945. godine rušeni pilovi (poklonci) radi nacionalizacije zemljišta. Takvim rušenjem uništavalo se i pamćenje na idilične trenutke njegova djetinjstva. Sačuvati dakle predmet znači sačuvati i memoriju - misao je vodilja Kovačića, a ta misao leži u osnovi muzeologije. Muzeji su mjesta čuvanja pamćenja, muzeji su mjesta lijepog, muzeji su mjesta reda.

Početak skupljačke djelatnosti, koja traje već gotovo pedeset godina, veže se uz dječačko doba i uz prostor njegova zavičaja, Štrigove, Čakovca i Međimurja. To su raznovrsni odbačeni predmeti: nadgrobne skuplture s Mihovljanskoga groblja u Čakovcu, stari uništeni namještaj, predmeti svakodnevne uporabe, fotografije, stare knjige. Tu zavičajnu, kulturnopovijesnu građu skupljenu u rodnom gradu i Međimurju ponudio je na otkup 1976. godine regionalnome muzeju, Muzeju Međimurja u Čakovcu, kao najlogičnijemu mjestu za čuvanje i izlaganje takvih predmeta. Josip Kovačić tada prodaje 150 i poklanja pedesetak muzejskih predmeta. Muzej priređuje i izložbu najvrednijih predmeta iz Kovačićeve zbirke, prvu izložbu u nizu, od do sada već gotovo pedesetak, iz fundusa zbirke Kovačić. Glavninu te zbirke čini namještaj, stilski vrlo kvalitetan i uglavnom restauriran; većim je djelom s međimurskog područja, a pojedini predmeti proizvedeni su u stolarskoj radionici grofa Festetića, zadnjeg vlasnika čakovačkoga staroga grada.Vrijedna je i zbirka staklenog i keramičkog posuđa iz hrvatskih tvornica stakla prošlog stoljeća Osredeka, Zvečeva i Ivanovog polja, zatim posuđe i predmeti od srebra, kositra i mjedi te kamena i drvena plastika, kao i neki orijentalni predmeti. Danas su oni dio najvrednijeg fonda muzeja, od kojih je većina izložena u stalnom postavu Muzeja.

Njihova vrijednost ne leži dakako u pojedinačnoj cijeni na tržištu, već u značenju koje ti predmeti imaju u društvenom kontekstu u čuvanju memorije ljudi, prostora i vremena. Šezdesetih godina, preseljenjem u Zagreb, Kovačić započinje programatski skupljati djela nepoznatih, rubnih, majstora. "Duh jedne epohe ne grade samo veliki majstori koji uspiju sažeti ideje drugih, nego upravo masa "malih" majstora.(7) prosede je Kovačićeve kolekcionarske filozofije. Od stotinjak "zagubljenih" slikarskih imena čija djela čine veliku Zbirku Kovačić od oko 4000 predmeta (broj koji nadmašuje čak i zbirne fondove nekih muzeja!) najveći dio se odnosi na djela žena slikarica.

Njegova donacija "Hrvatske slikarice rođene u 19.stoljeću" je izuzetno tematski osmišljene koncepcije, a zajedno s brojnim komplementarnim dokumentacijskim materijalom, fotografijama, dnevnicima, zapiscima i osobnim predmetima zadovoljava sve kriterije suvremeno koncipirane muzejske zbirke.